Metode treniranja u judou (Kazuzo Kudo, 9. dan)

Tekst je davne 1967. napisao Kazuzo Kudo, 9. dan. Izvornik na engleskom možete pogledati na:

Judo training methods by Kazuzo Kudo

 

Kazuzo Kudo, 9. dan
Kazuzo Kudo, 9. dan

U judu se koriste tri metode treniranja: vježbanje forme pokreta (kata), slobodna borba (randori) i mečevi (shiai). U vježbama forme pokreta odnosno katama, utvrđujemo različite situacije u kojima je potrebno primijeniti obranu ili napad, određujemo pravila za kontroliranje pokreta tijela u skladu sa ispravnom teorijom judoa i vježbamo ravnajući se prema njima. U ovom izlaganju fokus neće biti usmjeren na vježbanju forme pokreta i tehnikama koje se koriste u katama.

U slobodnoj borbi dvoje ljudi koji vježbaju zajedno koriste na raspolaganju različita bacanja i tehnike hvatanja (gardovi) da bi usavršili svoje vještine. U mečevima također koristimo sve raspoložive tehnike ali s ciljem da pobijedimo našeg protivnika.

Očekivani slijed učenja zahtijeva redovito treniranje u slobodnoj borbi i tek onda sudjelovanje u mečevima. Kada budete dovoljno uznapredovali da se za vas može reći da ste prilično dobar judaš, izabrati ćete tehnike koje želite dodatno usavršavati i vježbati ih u katama odnosno vježbama forme pokreta. U ovom odjeljku će fokus izlaganja biti isključivo na slobodnoj borbi odnosno randoriju.

 

Tri načina vježbanja

Oduvijek nas se učilo da postoje tri načina vježbanja: prvi način podrazumijeva brzu primjenu tehnika protiv osobe koja je bolji judaš od vas. U ovom načinu vježbanja ćete puno puta baciti svog partnera (dopuna tekstu: uke će držati lagani gard, bez pružanja otpora, bacanja se vrše u mjestu ili u pokretu te se izvode maksimalno jako) te ga nazivamo sutekeiko ili “vježba bacanja” . Drugi način podrazumijeva vježbanje s judašem koji je otprilike na istoj razini poput vas, s pristupom kao da se radi o meč borbi. Treći način se odnosi na vježbanje s osobom koja je manje iskusan judaš. To pak ne znači da ćete u takvim okolnostima na partneru nastojati koristiti svu svoju snagu, naprotiv, nastojati ćete sa što manje napora i uz puno kretnje izbaciti partnera iz ravnoteže i na njemu primjeniti tehnike koje možete izvesti s lakoćom.

Vježbanje s ciljem da se pobjedi je pogrešno

Jedna od značajnjih pojava u posljeratnom judu jeste gotovo potpuna odsutnost vježbanja s ciljem da se vježba a ne da se pobjedi. Da li razlog tomu leži što su nekada stari učitelji redovito podsjećali svoje učenike o važnosti samog vježbanja prije nego su judo mečevi postajali sve popularniji ili su jednostavno današnji mladi ljudi snažniji nego što su bili prije? Uvijek nam se govorilo da se sva krepost nalazi u vježbanju radi samog vježbanja – što je veoma bitno da imamo na umu ukoliko želimo napredovati u razvoju vlastitih tehnika. Ukoliko to ignoriramo i ukoliko se vodimo stavom da netko ko je stariji i iskusniji judaš ili pak učitelj treba vježbati samo da bi pobjedio je veoma pogrešno. Prijeratni stariji judaši i učitelji su svoje učenike kažnjavali ukoliko su imali takav pristup.

Jedan od temeljnih elemenata napretka jeste vježbanje s ciljem da se vježba odnosno, vježba samoj sebi treba biti svrha i ona je ključ napretka. Umjesto da se fokusirate isključivo na to kako da bacite svog protivnika ili na neki drugi način ga primorate da padne na pod, trebate o njemu razmišljati kao o partneru koji je dovoljno dobar da vam može omogućiti usavršavanje tehnika i učenju novih. Nemojte se opterećivati ukoliko vas protivnik baci ili iskoristi vaš vlastiti napad protiv vas. Vježbajte isključivo s ciljem učenja pokreta tijela i tehnika. Dok vježbate koristite što više tehnika i na desnu i na lijevu stranu te kad god se ukaže prilika, koristite kontra-napade. Naravno, ovakve aktivnosti mogu potrajati najviše dvije ili tri minute, što je sasvim normalno i s time se ne treba previše opterećivati. Važno je vježbati, malo se odmoriti pa onda ponovo vježbati, pa se onda ponovo malo odmoriti i čitav taj proces ponavljati do kraja treninga.

Danas pak svatko misli da sve što je potrebno jeste naći majstora juda koji će prenijeti nekakvo neophodno znanje i nakon toga se odmah upustiti u borbe s protivnicima koji su manje-više na istom nivou znanja. Takav način razmišljanja rezultira mladim ljudima koji žele trenirati ali koji pak stoje usamljeni u dvorani jer su tako dobri da nitko ne želi s njima trenirati. Takav pristup je dakako, pogrešan.

Važnost vježbanja s početnicima

Nađite si početnika, dijete ili nekoga koji je jednostavno manje iskusan judaš od vas i sa već gore spomenutim mentalnim pristupom, započnite vježbu s tom osobom. Netko tko je zaista motiviran i želi trenirati možda i neće htjeti raditi s početnikom ali osoba koja u pravom trenutku može upotrebiti svoju tehniku da uz što manje napora baci manje iskusnog partnera će zasigurno postati dobar tehničar.

Ukoliko vježbate s nekim koji je manje iskusan od vas i tehnika koju primjenjujete ne donosi rezultat te tu osobu nikako ne možete izbaciti iz ravnoteže, nemojte se osjećati loše zbog toga i onda nastojati ga baciti na silu. Vaša zadaća u vježbi je isključivo usavršavanje vlastitih tehnika. Pokojni Seijiro Hashimoto (9. dan) tvrdi da je usavršio svoje tehnike vježbajući upravo sa manje iskusnim protivnicima.

Jedna od najvažnijih stvari kad se vježba s nekim koji je lošiji u izvedbi tehnika od vas jeste da padate što je više moguće. Ukoliko vaš manje iskusan protivnik napravi dobar ulaz, dopustite mu da vas baci. To će pomoći slabijem partneru da usavrši svoju tehniku. Boljem će judašu u takvim okolnostima biti puno lakše pokretima tijela izbaciti protivnika iz ravnoteže i primjeniti tehniku na njemu. Na taj način ćete vašem partneru, kad toga čak i nije svjestan, usaditi znanje o samoj svrsi i prirodi tehnika koje nastoji primjeniti pri pokušajima da vas baci.

Gledajući današnji judo, očito je da manje vješti judaši ne vježbaju s boljima od sebe i da ne vježbaju isključivo u svrhu vježbanja. Kada padnu, pa čak i kad je bacanje plod uzajamne suradnje, pad ne bude dobro izveden. Koriste isključivo svoja tijela. Naravno da tijelo ne može dugo izdržati takav stres i ljudi koji tako padaju ne pokazuju napredak u razvoju svojih tehnika.

Osnovni element juda je sposobnost padanja. Važno je imati na umu da ukoliko protivnik izvrši uspješan napad, pad trebate maksimalno iskoristiti odnosno trebate “široko” pasti. Judaš koji dobro primjenjuje tehnike će također znati i dobro pasti a judaš koji zna dobro pasti će također s vremenom napredovati u razvoju vlastitih tehnika.

Put prema napretku

Svatko tko je tek počeo trenirati judo želi napredovati i želi biti jak i vješt koliko je to moguće – i to čim prije. Vjerojatno se pitate postoji li u ostvarivanju tog cilja nekakva “tajna” koju vam mogu prenijeti ili savjet koji vam mogu dati. Reći ću vam kako sam ja napredovao, ali kako i nije baš “originalna” priča, malo me je sram podijeliti je s vama. Stoga, nemojte se previše iznenaditi.

Tisuću bodova

Za vrijeme ljetnih vrućina godine 1919. u Kodokanu, molivši se za uspjeh, prolazio sam treninge od tkz. tisuću bodova, jedan po jedan kroz razdoblje od 31 dana. Trenirao sam sa tisuću ljudi, jedan bod po čovjeku.

Tada sam imao 21 godinu i bio sam student 2. godine, pun energije i odvažnosti u školi u kojoj je ravnatelj bio Jigoro Kano. Zašto sam se odlučio na ovako naporne treninge? Te sam jeseni, putem mečeva u Kodokanu imao sreće i uspio se odvojiti od svoje grupe i napredovati do 3. dana. Jedan od mojih kolega iz tih ranih dana je bio i pokojni Seijiro Hashimoto iz Shikokua. Borci kao što su Kasaro Date (1. dan), Sunao Goto (2. dan) i Kogo Sasaki (1. dan) su također željeli napredovati u hijerarhiji. Svi su ti ljudi bili veći i jači od mene u slobodnim borbama i znao sam ako budem tratio vrijeme, da će me preteći.

Četri odore za trening

Kao što sam napomenuo, sve se to događalo za vrijeme ljeta kada bi posljepodnevni trening započeo oko 13:00 i trajao do 16 ili 17:00 ili sve dok zadnja osoba ne bi napustila dvoranu. Pravila nisu bila stroga, imali bi smo dvije prozivke i svo to vrijeme ozračje je bilo opušteno.

Za sobom sam uvijek nosio četri odore – upravo zbog velikih vrućina i moje sklonosti prekomjernom znojenju. Na kraju dana, nakon završetka treninga, oprao bi kimona u obližnjem izvoru i objesio ih da se suše na motkama od bambusa. Kako nisam imao ništa drugo od odjeće, ostao bih u gaćama ali bi do sljedećeg jutra odore već bile poprilično suhe.

Za vrijeme tih napornih treninga od tisuću bodova, moja težina je pala na nekih 70ak kila, mada sam i tad bio dobrog zdravlja. No, posljedice teških i forsirajućih treninga će me sustići kasnije, tijekom jeseni. U početku, iako nisam osjećao nekakav umor, moje tehnike jednostavno nisu funkcionirale bez obzira na snagu protivnika. S vremenom, ja sam bio taj koji je stalno bio bacan i to od strane ljudi puno nižeg ranga. Što god pokušao, snaga bi me iznevjerila. Iako sam sam sebi govorio da se ovo ne događa, situacija je postala činjenicom i nisam ništa mogao učiniti da ju promjenim. Pitao sam se, da li je ovo kraj mog judo talenta?

Zen je spasio dan

Iako sam s nestrpljenjem čekao na poboljšanje situacije, ipak sam morao čekati. Odlučio sam sljedećih 6 mjeseci trenirati lagano – dva ili tri meča dnevno – dok bi ostatak vremena koristio isključivo za zen meditaciju unutar dvorane. Na iznenađenje nazočnih, držao bi se svog zacrtanog rasporeda, sjedeći ili stojeći u stanju zen meditacije a nekad se čak ispružiti poput orla na podu dvorane. S vremenom su mi se i um i tijelo oporavili.

Jednog dana mi je sinulo “U judu dok se krećeš, natjeraj svog protivnika da bude izvan ravnoteže i onda primjeni svoju tehniku.”. Odmah nakon toga moje su tehnike počele funkcionirati – možda zbog toga što sam se do tada već bio sasvim oporavio i bio sam opet onaj svoj stari. No ipak, sama ideja primjene napada nakon što je protivnik izbačen iz ravnoteže i još uvijek je u kretnji je počela prodirati do mene. Može se reći da me je sama ta pomisao dovela do svojevrsnog prosvjetljenja.

Prošlo je gotovo 50 godina od treninga s tisuću bodova i do dan-danas, moja vještina me više nikad nije iznevjerila. Uz to, otkako sam prestao pušiti, više ne gubim dah tako lako. Mislim da se za to ponajprije mogu zahvaliti upravo gore spomenutim treninzima.

Judo mečevi

Što se tiče mečeva, želio bih naglasiti tri stvari. Prvo, ukoliko niste imali dosta treninga u kojima ste vježbali primjenu napada i u kojima ste bili bacani, ne bi ste uopće trebali pomišljati na bilo kakve mečeve niti bi vam vaš učitelj to trebao dozvoliti. Naravno, svatko tko je tek počeo trenirati judo bi htio naći protivnika i iskazati se u meču, ali ukoliko ta osoba nema dovoljan broj treninga, na sebe priziva ozljedu ili pak nezgodu.

Drugo, čak i ako ste došli do toga da je meč nekakva sljedeća stepenica u vašem razvoju, još uvijek bi ste se trebali suzdržati od javnih borbi. Drugim riječima, kada ste stekli dovoljno čvrstu osnovu u treninzima slobodnih borbi, prvo se okušajte u jednoj jednostavnoj borbi, kao vidu svojevrsnog testa. S vremenom ćete doći do točke kada budete spremni za sudjelovanje u mečevima više razine i kada to vrijeme dođe, imat ćete potreban unutarnji mir da se sa sigurnošću možete upustiti u iste. Prije ili kasnije, svatko će se morati okušati u mečevima, a na vama je da tim mečevima pristupite oprezno i da se nastojite u njima prikazati u najboljem mogućem svjetlu. Sudjelovanje u velikom broju manje važnih mečeva je najbolji način pripreme i privikavanja na važnije mečeve koji će uslijediti kasnije. Ovaj vid skupljanja iskustva i pripreme za javne mečeve (više razine) je najbolja metoda za svakoga.

Također, učitelji moraju odgajati svoje učenike da uvijek poštuju odluke suca i pravila natjecanja i da ih nikad ne shvaćaju olako.

Kada dođete u situaciju da prvi put sudjelujete u meču koji za sobom povlači određenu važnost i prestiž, tko god da ste, imat ćete tremu. Kako ćete se nositi sa tom tremom je veliko pitanje. Odkad sam počeo sudjelovati u mečevima, poslje svakog bi se na neki način prepustio razdoblju svojevrsne samoanalize što mi je pomoglo riješiti se problema s tremom. Međutim, kada su veoma važni mečevi u pitanju, nemoguće je ne osjećati svojevrsnu mentalnu napetost. Ono što je bitno je da u takvim okolnostima što prije uspijemo ponovo uspostaviti duhovnu ravnotežu – što predstavlja put prema pobjedi.

Iako dakako, u meč ulazite s ciljem pobjede, kao što je Jigoro Kano jednom rekao, najveća vrijednost leži u tome da se slijedi zacrtani put i postepeno ostvaruje pobjeda. Nemojte razmišljati na način da je bilo kakva pobjeda dobra pobjeda. Imajte na umu da je način na koji pobjeđujete ono što je bitno.

U mečevima za prvenstvo, borite se najbolje što možete. Nemojte zaboraviti dok ne osvojite prvenstvo, morate se, ne samo boriti, nego pobjediti svakog protivnika. Uvijek imajte samopouzdanja i uvijek mislite glavom. Uvijek ću kritizirat čak i šampiona ako se ne pridržava ovog pravila.

S tehničkog stajališta, najvažnija stvar u mečevima je biti u stanju suočiti se s protivnikom. Uvijek budi korak ispred njega i pobjedi. Nikako ne mogu prihvatiti pristup da se bježi od protivnika ukoliko krene naprijed ili da se kruži oko njega cijelom dvoranom bez namjere da se pokuša uhvatit gard. Ukoliko krene naprijed, kreni prema njemu, stani s njim u početnu poziciju, zaskoči ga, primjeni svoju tehniku i nastoj ga kontrolirati. Ukoliko ne učiniš navedeno, nećeš imati pojma što je to pobjeda.

Ovo stajalište možda i ne pripada onom tehničkom aspektu ali je u svakom slučaju bitno. Nemoj nikad odustati u sred meča. Nemoj nikad govoriti da nisi sposoban, da si u slaboj formi i baciti ručnik. Bori se do samog kraja, uvijek tražeći priliku za prodor. Ukoliko izdržiš do kraja, božica pobjede će ti se sigurno nasmiješiti.

I na kraju, želim naglasiti da veseo i uljudan stav judaša čini pobjedu još slađom.