Povijest juda

“Judo nas uči da pronađemo najbolji mogući način djelovanja, bez obzira na trenutne okolnosti, takođe nam pomaže da shvatimo da je zabrinutost samo gubitak energije.”   Jigoro Kano

 

Judo je osnovao profesor Jigoro Kano (1860. -1938.). On je svoja bogata znanja i iskustva iz starih škola ju jutsu, Tenshin shino ryu i Kito ryu ju jutsu, objedinio u sistem koji osim borilačkog, sadrži i edukaciju te odgojni aspekt.

Jigoro Kano (lijevo) i Shigetaka Sasaki Vancouver, British Columbia, 1938. “Nosio je kišobran sa sobom svakog dana, nije se volio zamarati i brinuti hoće li ili neće padati kiša”

Dr. Jigoro Kano rođen je 28. listopada 1860. god u selu Mikage u okrugu Kobe u Japanu, svoja bogata znanja i iskustva iz starih škola ju jutsu, Tenshin shino ryu i Kito ryu ju jutsu, objedinio u sistem koji osim borilačkog, sadrži i edukaciju te odgojni aspekt.

Jigoro Kano u ranom djetinjstvu

Sa navršenih 18 godina počeo se baviti borilačkim vještinama. No brzo je shvatio da mu je napredak otežan činjenicom da je fizički bio jako slab i krhko građen. Naime, većina JuJutsu stilova je uz tehniku zahtijevala i mnogo snage. 1882. godine. nakon što je stekao majstorsku titulu u nekoliko vrsti JuJutsua odlučio je razviti borlačku vještinu koja bi omogućavala slabijim osobama da pobijede mnogo veće protivnike.

 

Jigoro Kano uvidio je da su borilačke vještine puno više od puke borbe i da teško vježbanje može pozitivno utjecati na razvoj osobe, uz tjelesni napredak i napredak u moralnim i duhovnim kvalitetama, kao i razvoju kontrole i samokontrole. Svoj pogled na vježbanje je i materijalizirao osnivajući KODOKAN JUDO (KODOKAN institut za traženje puteva, JUDO, nježan način), u malom budističkom hramu Eisho-ji 1882. godine.

Početak je bio vrlo skroman, s 9 učenika i 12 tatami strunjača. Započelo se vježbanjem novog sistema, koji će u budućnosti postati jedan od najpopularnijih borilačkih vještina.

Eishoji Temple: “izvor” Juda sa simbolom kodokana

KODOKAN JUDO institut za traženje puteva – ( KO – studij , metoda učenja DO– put i KAN – dvorana)

Jedan od ključnih trenutaka je, svakako, i meč koji je organizirala Tokijska policija. U 15 borbi između predstavnika ju jutsu škola i Kodokan juda, 13 borbi je završilo u korist predstavnika Kodokan juda, dok su dvije borbe završile neriješeno. Kodokan judo se nakon toga uvodi u škole i univerzitete, policiju i vojsku. Jigoro Kano je bio vrlo obrazovana i ugledna osoba. Predavao je na Gakushin univerzitetu, a kasnije postaje i ministar za obrazovanje.

U svom je sustavu podučavao judo na tri glavna tjelesna vježbanja, kata, randori i shiai.

Želja Jigora Kana je bila da Kodokan judo raširi po cijelom svijetu, stoga je slao svoje učenike u Europu i Ameriku. Kano je i sam puno putovao, bio je u Europi i Americi. Njegovi učenici širili su vrijednosti Kodokan juda, koji je zaživio u mnogim dijelovima svijeta. Također je bilo i u slučajevima raznih misionara, koji su živjeli u Japanu i sretali se s Kodokan judom. U Americi je Yoshiaki Yamashita podučavao judo američkog predsjednika Theodoru Rooswelta.

Kano je imao veliku želju da judo postane svjetski sport, što je i doživio. No na žalost, nije doživio da postane i olimpijski sport. Ideja da postane olimpijski sport rodila se već početkom 20 stoljeća. Na Olimpijskim igrama u Stocholmu 1912. Godine, kao voditelj prve sportske ekipe Japana od samo 2 člana, upoznao sa Pierrom de Coubertinom. Kano nije doživio da judo postane olimpijski sport. 1964. godine judo se po prvi puta pojavio kao demonstracijski olimpijski sport u Tokiju.

No već tada se desilo veliko iznenađenje. Unatoč očekivanoj premoći zbog znatno veće tradicije, popularnosti i tehničke prednosti Japanaca.

U kategoriji koja je bila najcjenjenija, ona bez težinskih ograničenja ili apsolutna, pobjedu je odnio Anton Geesink, Nizozemac koji je svoj judo usavršavao  trenirajući u Japanu.

To je izazvalo šok i tugu među Japancima, no u svjetskom razmjeru, judo već tada postaje internacionalan.

Zanimljivo je da su u apsolutnoj kategoriji Japanci osvojili titulu tek 1984. Godine, a to je pošlo za rukom Yasuhiro Yamashiti.

Judo se brzo proširio po svijetu, u početku u svojoj primitivnoj formi ju jutsu(ju jitsu ili jiu jitsu su najčešće korišteni termini), često vezan za vojsku i policiju, a kasnije i kao vještina i sport.

Već početkom prošlog stoljeća u čitavoj Europi i SAD-u njeguje se veliki broj ju jutsu škola.  Mnoge od njih kasnije su se transformirale u judo.

Judo je ušao u program Olimpijskih igara na Igrama u Tokiju 1964. godine, i to samo za muškarce.

Za žene je judo uveden tek na Igrama u Barceloni 1992.

Keiko Fukuda – jedina žena u povijsti sa najvećom poćasti juda “Shinan” (grand master) – 10. dan crnog pojasa

Keiko Fukuda rođena je u Tokyu 1913. godine. Njezin djed samuraj bio je prvi majstor borilačkih vještina Jigoro Kano, začetniku juda. Godine 1934. Kano poziva Fukudu da se pridruži njegovom novo osnovanom ženskom judu ogranku, što je u vrijeme muške dominacije u sportu bilo zaista progresivna ideja. No, pravila nisu. Crni pojas u judu ima 10 razina, ali rodna diskriminacija sprečava žene da napreduju dalje od pete. Trideset godina Fukuda nije mogla prijeći na sljedeću razinu, dok su njezini muški kolege napredovali.

Jigoro Kano i Mrs. Judo – Be Strong, Be Gentle, Be Beautiful…

Smatrala je kako se filozofija juda mora doživjeti i prihvatiti cijelim tijelom i dušom. Njezino znanje i učiteljske metode, koje je prenosila za života inspiracija su mnogim ženama u judu.

Predavala je  judo u svom all-womencentru u San Franciscu te je bila posljednja izravna veza na svijetu s korijenima juda.

 

 

 

Jedan odgovor o “Povijest juda”

Komentari su isključeni.